Cvetna istorija

Baštovanske raskoši Elen Vilmot

Dok su narcisi još u cvetu, ispričaću vam priču o Elen Vilmot (Ellen Ann Willmott), velikom baštovanskom stručnjaku iz viktorijanskog i edvardijanskog perioda britanske istorije, a koja ima veze i sa narcisima.  Zamislite damu, uvek prelepo odevenu sa onim velikim romantičnim šeširima, u dugim suknjama i čipkanim bluzama sa mašnama, veoma bogatu i samostalnu koja je svo svoje vreme, talente i bogatstvo potrošila do poslednje pare, tj.funte na, pogađate, cveće i bašte.

Elen Vilmot je bila strastveni zaljubljenik u bašte i stručnjak za hortikulturu. Danas najviše poznata kao veliki ljubitelj narcisa, po baštama Šekspirovog rodnog mesta i svojoj bašti na imanju Varli.

Raskošan život i karijera

Tokom svoje bogate karijere, Elen Vilmot (1858-1934) stvorila je mnoge nove biljne vrste, pripisuje joj se fantastična cifra od 10000! Samo na njenom imanju Varli, raslo je 100000 biljka. Veoma poštovana u profesionalnim krugovima i stručnim društvima zbog svog znanja, umeća sa biljkama i posvećenosti. Aktivna i uticajna članica Kraljevskog hortikulturalnog društva, dobila je brojne nagrade i medalje za svoj rad u oblasti hortikulture. Po njoj i njenom imanju nazvano je čak šezdesetak biljaka! Osnovala je društvo ljubitelja narcisa nazvano Narcissus Society. Često je bila sudija na raznim cvetnim izložbama i takmičenjima. Takođe, Elen je postala i prva žena član londonskog “Karl Line” društva.

Žena neverovatne energije  i zasluga, koja je toliko toga napravila i bila toliko strastvena u svojoj ljubavi prema biljkama i baštama da je usput ,,žrtvovala”, ne samo finansije, već i izbore privatne prirode, kao što su brak i porodica. Danas je pomalo nepravedno zapostavljena.

Portret Elen Vilmot od Rosine Mantovani

Elen je zanimanje i ljubav prema biljkama razvila još u detinjstvu uz roditelje. Na drugom imanju na kom je odrasla uz roditelje i dve sestre, Varli imanje (Warley Place) u Eseksu, svi porodično su uzgajili i sređivali bašte. Kasnije, kada je postala punoletna, kupila je svoje prvo imanje u Francuskoj (Tresserve) od velikog nasledstva koje joj je ostavila kuma (kuma je očito bila ,,široke ruke”). To je bilo prvo imanje i bašta koju je samostalno uredila. Po očevoj smrti, kao najstarije dete nasledila je celo Varli imanje. Potom je u Italiji, blizu Ventimilje, na Ligurijskoj obali, kupila je i treće imanje (La Boccanegra). Često je bila na putu, obilazeći svoja inostrana imanja.

Njenim posredstvom poznata bašta Vizli (Wisley) dospela je u vlasništvo Kraljevskog hortikulturalnog društva (Royal Horticultural Society, skraćeno RHS). Elen Vilmot ubedila je bivšeg vlasnika, a njenog komšiju iz Italije, da ga kupi i posle donira društvu.

Imala je tu sreću i finansijsku slobodu da je svojim novcem održavala ova tri imanja, uređenje bašti i preko sto zaposlenih baštovana u jednom trenutku. Pored toga, finansirala je i ekspedicije u potrazi za novim i retkim biljkama po celom svetu.

Ona je bila često bila prva osoba kojoj su viktorijanski lovci na biljke (angažovani kako od nje tako i od drugih ljubitelja i kolekcionara), vraćajući se iz udaljenih delova sveta, donosili nove biljne vrste. Bila je poznata kao stručnjak koji ume uspešno da održi nove retke biljke, razmnoži ih i šalje ih dalje Kju botaničkim baštama i rasadnicima u zemlji uz instrukcije za uzgoj. Njen poseban talenat bio je da je insistirala na pravilu ,,prava biljka-pravo mesto”. Umela je da svakoj biljci obezbedi iste ili slične uslove u kojima je rasla u zemlji porekla. Ovo je danas opšte poznato i prvo pravilo kako bi biljka uspela. Bavila se i organizacijom razmene semena i sadnica u zemlji i inostranstvu.

Njena prva velika strast bili su narcisi. Na Varli imanju raslo je more narcisa, belih i žutih, u raznim kombinacijama, po livadama i ispod drveća. Posadila je na imanju preko 600 različitih vrsti narcisa. To je bio pravi cvetni muzej posvećen narcisima pod vedrim nebom. Uz narcise, tu su bile i kolekcije lala, irisa i krokusa. O zanimljivoj istoriji narcisa pisala sam u posebnom tekstu ovde https://floradela.com/narcis-istorija-jednog-cveta/

Druga velika strast bile su joj ruže. Imala je jedan od najboljih ružičnjaka u zemlji na Varli imanju uz još jedan na imanju u Italiji. Rodu ruža je i posvetila knjigu na kojoj je dugo radila (Genus Rosa, radila je dugo na ovom kapitalnom delu u dva toma), koja se može i dalje naći u prodaji za kolekcionare.

U šekspirovskom i kraljevskom društvu

Gospođica Vilmot bila je i prvi ženski baštovan koji je radio na uređenju dve bašte koje su nekada pripadale Viljemu Šekspiru u Stratfordu na Ejvonu. Elen Vilton je pozvana, kao prijateljica Ernsta Loua, jednog od članova Komiteta udruženja i zvaničnog istoričara palate Hepton Kort, da radi zajedno sa njim na restauraciji Šekspirovog imanja Novo mesto. Dizajnirali su zajedno čuvenu knot garden sa divljim cvećem.

Kasnije, 1920tih godina, ubrzo pošto je organizacija Shakespeare Birthplace Trust otkupila kuću En Hetavej (Šekspirove žene) sa okolnim imanjem, Elen Vilmot je opet pozvana da napravi predloge i za tu baštu Šekspirove porodice. Trenutno se tamo radi restauracija baš po njenom dizajnu.

Povodom dijamantskog jubileja šezdesetogodišnjice vladavine kraljice Viktorije 1897, Elen Vilmot je primila zlatnu medalju zajedno sa Gertrudom Džekil, još jednom sjajnom hortikulturalistkinjom. Jedine dve žene uz 58 muškaraca dobitnika. Za kraljičin jubilej, Kraljevsko hortikulturalno društvo (RHS) ustanovilo je najvišu medalju koja je tom prilikom dodeljena 60 najboljih baštovana! Ovaj podatak sam za sebe priča koliko je hortikultura bila važna u Velikoj Britaniji (i dalje je).

Kad smo već kod pominjanja kraljice, Elenine gošće u baštama imanja Varli bile su kraljica Aleksandra (žena Edvarda VII), kraljica Meri (žena Džordža V), kao i princeza Viktorija. Njene bašte u Varliju su bile jedne od najlepših u Velikoj Britaniji tog vremena i privlačile su veliku pažnju savremenika.

Gertruda Džekil, u to vreme već poznata ,,baštovanska kraljica” slobodnijeg stila u pejzažnoj arhitekturi i seoskog šarma u baštama, bila je starija od Elen 15 godina. Elen Vilmot i ona su se kao savremenice poznavale i povremeno posećivale, razmenjujući iskustva i ideje.  Imale su visoko mišljenje jedna o drugoj.

Izgubljena bašta gospođice Vilmot

Zbog ogromnih finansijskih troškova uz tri imanja, bašte i sve ostalo, Elen Vilmot je imala novca sve manje, a stanje se pogoršalo dolaskom I svetskog rata. Ubrzo je bankrotirala zbog čega je morala da proda imanja u Francuskoj i Italiji. Porodično imanje je jedva održavala, posle je i ono prodato kako bi se dugovi isplatili.

Pred kraj života, uz finansijske nevolje, postala je malo čudna i ekscentrična. Na polja narcisa na imanju Varli stavljala je mine kako bi oterala kradljivce lukovica. Nigde nije išla bez revolvera u torbici.

Njena neverovatna bašta u Varliju, kao i ona u Francuskoj, nakon njene smrti i dva svetska rata zapala je u stanje zapuštenosti. Ista sudbina je zadesila mnoga velika imanja sa divnim baštama širom zemlje. Nakon Drugog svetskog rata, Kraljevsko hortukulturalno društvo i organizacija The National Trust, otpočeli su sa projektima za obnovu velikih i slavnih bašti. Prva bašta koja je spašena bila je Hidcote Manor. Ovde moram da spomenem još jednu veoma zanimljivu ličnost koja je zaslužna za obnovu, a to je Vita Sakvil-Vest kojoj ću posvetiti poseban tekst. Ovakve akcije i istraživanja dovele su do osnivanja Društva za baštovansku istoriju (Garden History Society) 1965.

Danas, imanje Varli pripada zelenom pojasu grada Londona, a uprava je poverena udruženju Essex Wildlife Trust. Volonteri ovog udruženja održavaju jedva preživele i obrasle ostatke nekad veličanstvene bašte i jedne od najvećih kolekcija biljaka kojih više tamo nema. Imanje je zaštićeno kao zona za životinje, ima status nacionalnog rezervata. Potpuno je neverovatno da do sada nije urađeno ništa po pitanju obnove bar dela tako negovane i bogate bašte. Kuća je u još gorem stanju prema fotografijama, razrušenih delova i u daljem stanju propadanja. Na imanju se nalazilo nekoliko staklenika, jezerca, letnja kućica, raznih puteljaka, kamenjar bašta. Verujem da će doći na red i ova bašta za restauraciju, makar jedan deo.

I Elen Vilmot i Varli bašta zaslužuju mnogo više prvenstveno uz svo živo nasleđe koje je ostavila danas u vidu novih biljaka koje je ona uzgojila ili posredno donela u Veliku Britaniju. U proleće se u Varliju može videti more divljih narcisa, najviše vrsta Narcissus pseudonarcissus koja je tu bila ranije kao i krokusa.

Pronašla sam i podatak da se na delu imanja nekad nalazio manastir par vekova ranije koji je razrušen i da je taj deo imanja jedno vreme  bio u vlasništvu Džona Evelina, još jedne ličnosti koju ,,držim na oku”, velikog ljubitelja cveća iz XVII veka čija pisma planiram da uskoro čitam.

Duh gospođice Vilmot u baštama

Za gospođicu Vilmot sam prvi put čula u jednoj britanskoj baštovanskoj emisiji gde su govoreći o narcisima, pomenuli nju kao jednu od hortikulturalnih heroja koja je pošto je prodala svoje imanje povadila što je mogla više lukovica narcisa da ponese i prenela ih na sestrino imanje Spečli kako bi ih sačuvala. Ovo je srećno izvedeno i danas je Spečli imanje (Spetchley Park) poznato po starinskim vrstama narcisa gospođice Vilmot. Kada sam se zainteresovala o istoriji narcisa, setila sam se ovog podatka i potražila opet emisiju da zabeležim ime i potražim nešto više o njoj. U početku sam htela samo da je spomenem u tekstu o narcisima kroz istoriju, međutim kad sam shvatila koliko je zanimljiva bila Elen Vilmot odlučila sam da joj posvetim poseban tekst.

Spečli park takođe ima divnu baštu koju je uređivala Elenina sestra Rouz, takođe darovita baštovanka. Imanje je i dalje u  vlasništvu porodice, Rouzinog unuka i otvorena je za posete tokom cele cvetne sezone. Najviše se posećuje baš zbog narcisa u proleće.

Još jedna dobra vest je da se bašta gospođice Vilmot u Italiji, La Boccanegra, veoma lepo održava danas u privatnom vlasništvu jedne italijanske porodice. Uz baštu tamo imaju i rasadnik i može se posetiti uz najavljivanje.

Uz bašte, Elenino pravo nasleđe su biljke koje su danas odomaćene u vrtovima širom Engleske i sveta, pogotovo uz ,,duh gospođice Vilmot”. Nije u pitanju prava priča o engleskim duhovima već postoji cvet koji se stvarno tako zove “Miss Willmott’ s Ghost”, na lat. Eryngium giganteum, viša srebrnasta biljka nalik velikom čičku često uzgajana u baštama.

Kad naiđete na cvet sa latinskim nazivom na willmott ili warley uz razne završne varijacije, znajte da su to biljke nazvane po Elen Vilmot.

Uživajte u proleću!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!