ruze
Cvetna istorija

Ruža. Antička istorija cveta nad cvetovima

Ruža, kraljica cveća.

Iza imena ovog cveta stoji istorijska cvetna avantura duga nekoliko miliona godina. Toliko toga je rečeno, skoro da je sve jasno, a ona i dalje neuhvatljiva. Napisane su i pišu se i dalje brojne kulturološke, botaničke i ljubavne priče o lepoti ovog cveta koji se smatra omiljenim. Cvet koji se zajedno sa ljudima i svetom menjao i razvijao naročito tokom proteklog milenijuma.

Poreklom sa severne hemisfere, ruža cveta na ovoj našoj planeti već milionima godina. Tu je pre nas. Smatra se da je starija od do sada najstarije pronađenog fosila ruže u severnoj Kini i Aljaski, starog oko 35 do 40 miliona godina. To se zove dugovečnost, uz neophodnu dozu upornosti i sposobnosti jednog cveta da se menja i traje tokom vremena.

geoff hamilton rose
Moja Dejvid Ostin ruža ,,Geoff Hamilton”

Ruža je kao cvet velike lepote i mirisa, uz raznovrsnu upotrebu, postala najprepoznatljiviji cvet u raznim delovima sveta. Ljudi kroz različite epohe su ružom iskazivali svoja osećanja i stavove, od ljubavi, vere, prijateljstva do politike. Tokom svoje duge istorije i veze sa ljudima, ruža je dobijala brojna značenja od civilizacije do civilizacije i u raznim istorijskim periodima.

Ruže od cara-baštovana do grčke civilizacije

Sa pojavom prvih civilizacija na Bliskom istoku, u Mesopotamiji, pojavljuju se i prvi pisani pomeni ruže. Najstariji poznati pisani izvor koji beleži ružu pripada davnoj i slavnoj Sumersko-akadskoj civilizacijiji sa juga današnjeg Iraka (Mesopotamija) i u vezi je sa čuvenim osvajačem Sargonom. Sargon I bio je vladar Akada i nazivao se  vladarem ,,sve četiri strane sveta” zbog svojih teritorijalnih proširenja. Živeo i vladao sredinom III milenijuma pre nove ere (24 i 23. vek p.n.e) i prilikom povratka sa osvajačkog pohoda preko planine Taurus doneo je vinovu lozu, ruže i smokve. Sargon je umeo da ceni lepotu cveta pošto je, pre nego što je postao car, bio baštovan i baštovanstvom se bavio i tokom svoje vladavine.

Zemljom ruža se još u Starom veku smatrala Persija. U Persiji su već u drugoj polovini II milenijuma pre nove ere bile uzgajane ruže i to vrste kao Rosa gallica i verovatno Rosa phoenicea, Rosa sancta i Rosa damascena. Oni su rano razvili tehniku izdavajanja ružinog ulja i otpočeli sa pravljenjem parfema. Parfemi od ružinog ulja persijske izrade bili su rašireni trgovačkim putevima, kopnenim i morskim širom Bliskog istoka i Mediterana. Sa prenošenjem parfema počele su da se prenose i sadnice ruža istim putevima sve do Grčke i zapadnih mediteranskih obala preko Feničana koji su bili čuveni moreplovci i trgovci.

Na ostrvu Kipar, mestu rođenja boginje Afrodite uz čiji je kult najbliže povezana ruža, tokom raznih arheoloških iskopavanja pronađenje su brojne bočice u kojima su čuvana ulja i parfemi uz aparate za pravljenje istih.

Prateći trag ruže i krećući se od istoka ka zapadu, od Kipra ka Grčkoj, nailazimo na najveće grčko ostrvo, Krit.  Jedan od prvih poznatih vizuelnih prikaza ruže, divlje ruže sa pet latica, potiče sa freske sa plavom pticom na zidu jedne gradske kuće u Knososu na Kritu. Ova ruža pripada vremenu kritsko-minojske civilizacije, naslikana pre oko 3500 godina. U tom trenutku istorije, ruže još uvek nisu bile kultivisane (bar da znamo), ali su se u narednih hiljadu godina menjale i razvijale u prirodi i kasnije uz ljudsku pomoć u raznobojne lepotice brojnih latica slične kakve danas imamo.

ruža istorija
Slika ruže na fresci sa Plavom pticom, u gornjem levom uglu

U antičkoj civilizaciji, kod Starih Grka i Rimljana, ruža se prvenstveno povezivala sa boginjom Afroditom, koja je kod Rimljana bila poznata kao Venera. Status ruže kao cveta ljubavi i romantike potiče upravo od veze sa boginjom Afroditom koja je bila boginja ljubavi i lepote. Hramovi posvećeni ovoj boginji ukrašavani su ružama kao i okolni vrtovi gde su sađene ruže (pesnikinja Sapfo piše o tome u VII velu pre nove ere). Rimljani su takođe boginju Veneru, zaduženoj za sva ljubavno-erotska pitanja, obasipali cvećem, prvenstveno ružama.

Ruže su slavljene širom Starog veka kao simboli preporoda, mladosti i ponovnog rođenja.

Antički pisci o ružama ili kako se rešiti magareće kože

Ruže pominju mnogi antički pisci, od pesnika, preko istoriografa i geografa, do botaničara. Jedan od najslavnih, Homer, u epu Ilijada piše o ružama u svojstvu ružinog ulja i u vezi sa boginjom Afroditom. Čuveni grčki istoričar Herodot zabeležio je u svojim knjigama o grčko-persijskim ratovima, u V veku pre nove ere, da se na severu Makedonije nalazi tzv. Midin vrt pun prelepih ruža. Herodot piše da su to divlje ruže od kojih svaka ima po šezdesetak latica i miris lepši od svih drugih ruža (Istorije, VIII).

U zapadnoj Maloj Aziji, u gradu Pergamu na jednom mozaiku iz II veka pre nove ere prikazan je cvetni venac ispleten od pomorandži, raznog lišća i ruža. Nešto južnije uz zapadnu obalu Male Azije, ostrvo Rodos je na svom novcu kovalo sliku ruže sa jedne strane, dok je sa druge strane novčića bio bog Helios, bog Sunca i zaštitnik ostrva. Na starogrčkom jeziku se koristila ista reč za ružu kao za ostrvo, rodon (rhodon). Odatle povezanost ostrva Rodos i razlog pojave ruže u vidu vizuelnog simbola ovog sunčanog ostrva slavne istorije.

ruža istorija
Bronzani novčić sa Rodosa iz I veka pre nove ere

Pesnikinja Sapfo sa ostrva Lezbosa (VII i VI vek pre nove ere) napisala je Pesmu o Ruži gde je slavi kao cvet nad cvetovima. U pesmama se ruža obavezno pominjala uz boginju Afroditu ili Veneru kasnije.

Grčki botaničar Teofrastus je nešto kasnije, pisao da se u istočnoj Makedoniji stanovnici bave uzgojem ruža koje presađuju sa padina planine Pangeon u svoje bašte i dalje gaje.

Ruže pominje i grčki pisac Pausanija u II veka u svom putopisnom delu Opis Helade dovodeći ružu u vezu sa mitom o Adonisu i sa Afroditom koja se ubovši na trn ruže svojom krvlju obojila ružu koja je od tada crvene boje.

Još jedan pisac iz istog vremena-Apulej, u veoma zanimljivoj noveli rimske književnosti (meni omiljenoj iz antike tog žanra) naziva Zlatni magarac piše o ružama kao ključnom sastojku za skidanje magije. U ovom avanturističkom romanu, glavni lik zvani Lucije je usled neobičnih okolnosti i zbog radoznalosti pretvoren u magarca. Egipatska boginja Izida, koja se poistovećivala sa rimskom Venerom, pomaže junaku posle brojnih putešestvija da povrati ljudski oblik dajući mu upute da pojede latice sa ,,venca od blistavih svežih ruža” koje je nosio prvosveštenik u svetkovini koja se tad odigravala u njenu slavu.

U jednoj drugoj noveli iz II veka nove ere, o ljubavnoj priči mladih Dafnisa i Kloe, opisuje se cvetni vrt jednog starca gde se od cveća koje raste u njemu navode prvo ruže, potom ljiljani, zumbuli, ljubičice i mak.

Rimska ljubav prema ružama

Stari Rimljani su posebno voleli ruže, nazivali je pulcherrima rosa i našli joj upotrebu u raznim oblastima od bašte, kuhinje, parfema i kozmetike do svetkovina. Rimljani su čak osnovali i festival posvećen ružama koji se održava u vreme njihovog cvetanja od I veka nove ere.

Plinije Stariji, rimski prirodnjak i pisac iz I veka nove ere, u svom delu Istorija prirode (Prirodna istorija, XXI knjiga), pisao je o uzgoju ruža u rimsko vreme. Opisao je desetak vrsta ruža poznatih tada u Rimskom carstvu koje je grupisao po mestu, tj. poreklu i mirisu. Plinije piše da su najlepše i najcenjenije ruže uzgajane iz oblasti oko Rima i Napulja na Apeninskom poluostrvu (antički Praeneste i Campania). Sa teritorije Rimskog carstva, van Italije, najtraženije su bile crvene ruže iz Mileta iz zapadne Male Azije, dok su titulu najmirišljavijih ruža nosile one iz severne Afrike. Tokom zime i ranog proleća ruže su stizale iz sunčane Španije i severne Afrike. Veliki uzgajivač ruža, naročito tokom hladnijih meseci u Carstvu, bio je i rimski Egipat.

Omiljena među ružama je bila je Rosa damascena “Bifera” zbog duplog cvetanja, u proleće i na jesen. Ova ruža je hibrid nastao verovatno ukrštanjem Rosa gallica i Rosa moschata.

Dobro očuvanih vizuelnih prikaza rimskih ruža imamo na freskama i mozaicima iz Pompeja i Herculaneuma. Jedan od najlepših prikaza je iz Kuće zlatne narukvice (House of Golden Bracelet), gde je na jednom zidu prikazana scena bašte sa ružom crveno-belih latica u fazama od pupoljka do rascvetalog cveta.

ruža
Ruža Gallica oslikana na zidu Kuće zlatne narukvice iz Pompeja

Ruže su uzgajane u privatnim baštama, u baštama zajedno sa povrćem, voćem i drugim cvećem kao i u profesionalnim rasadnicima ruža širom Rimskog carstva gde su klimatski uslovi bili odgovarajući.

Rimljani, oni bogatiji, počeli su da preteruju u uživanju i upotrebi ruža za razne raskošne svetkovine i one sumnjivog karaktera. Obasipali su se njima na sve strane. Ruža je postala simbol luksuza i rasipništva. Čuven je primer ozloglašenog rimskog cara Eligabala (Heliogabal) sa početka III veka nove ere, kome se pripisuje da je jednom prilikom svoje goste na zabavi ugušio hiljadama i hiljadama latica ruža koje su bačene na njih od gore. Ne zna se da li su u pitanju bile baš ruže, ne pominju se po nazivu, ali su se našle u glavnoj ulozi ove tragične priče kasnije i zbog slike ove scene koju je naslikao sir Lorens Alma-Tadema u XIX veku. Na predavanju Tamare Ognjević, sjajne istoričarke umetnosti, na kom sam nedavno bila u organizaciji Artis centra, gde je ona pričala i ovoj slici, prenoseći da je ,,utvrđeno” da je veoma mala i gotovo nikakva verovatnoća da se ljudi uguše laticama koje su na prvom mestu veoma lagane strukture. Kako god, ruže su bile dovoljno moćan simbol zbog čega su iskorišćene kao najupečatljiviji cvet za ovu vrstu priče i vezu sa raskalašnošću bogatijih Rimljana.

ruža
Heliogabalove ruže, slika Ser Lorensa Alme-Tademe iz 1888., danas je u privatnom vlasništvu

Padom Zapadnog rimskog carstva 476.godine, vremenom je negativna reputacija i veza ruža sa paganskim religijama izbledela. Proces je trajao, ali je ruža, tokom prvih vekova ranog srednjeg veka, uspela da ,,očisti” reputaciju i da se poveže sa hrišćanskom tradicijom i ponovo nađe svoje mesto u srednjovekovnoj civilizaciji. Ruže su ponovo cvetale i bile slavljene zbog svoje simbolike i veze sa Bogorodicom kako u novoj religiji tako i u vrtovima srednjeg veka. Vezujući se za Bogorodicu (koja je nasledila delove kulta u vidu simbola i ikonografije antičkih kultova boginje Izide i Venere) ruža je uspešno prebrodila period tranzicije iz starih poraženih vera u novu pobedničku veru, hrišćanstvo.

Upotreba ruža

Ruže su u antici bile uzgajane i upotrebljavane, osim lepote, prvobitno zbog mirisa kao sastojak za parfeme. Verovalo se da miris ruže utiče kako na telo, tako i na sam duh. Stari Grci, još u vreme mikenske civilizacije na Peloponezu, koristili su ruže za pravljenje parfema krajem XIII veka pre nove ere. Ovo znamo na osnovu sačuvane glinene tablice sa natpisom iz jedne radnje iz Pilosa, na kojoj se navode dve vrste mirisnog ulja, ružino i žalfijino kojim su trgovali. Ružino ulje su u antici koristili žene i muškarci, a posebno ga hvale Teofrast i Plinije Stariji.

Parfemi su se u antici najčešće pravili upotrebom macerata dobijenog od cveća (biljni materijal se potapa u hladno ceđena ulja, odstoji neko vreme da se ispuste lekovite materije iz cveća i posle procedi, baci se biljni ostatak i ostaje ulje), začina, ulja i masti. Ruže se dovode u vezu i sa jednim od naslavnijih ženskih likova antike, egipatskom kraljicom Kleopatrom VII i njenom veštinom zavođenja. Kleopatra je uz mudro vođenje politike i šarm koji joj je pripisuje, bila i majstor kad su u pitanju vizuelna propaganda i pravljenje spektakla u vezi sa njenom pojavom. Kada je Marko Antonije, čuveni rimski vojkovođa, trujumvirat i upravnik istočnih rimskih provincija, pozvao 42. godine pre nove ere da se sastanu u jugozapadnoj Turskoj iz čisto političkih razloga, Kleopatra je od svog pojavljivanja napravila priču za pričanje vekovima posle.

Plutarh je zabeležio da je stigla na velelepno ukrašenom brodu sa zlatnim i srebrnim delovima, obučena kao boginja Afrodita, uz sluškinje kao morske nimfe Nereide sa hiljadama svetala i parfemima koji su prosipani u reku kako bi sve mirisalo do obala sa obe strane reke. Parfem je bio najverovatnije od ružinog ulja pravljen i kažu da ju je zavodljivi miris najavio i pre nego što su ugledali njen brod. Posipanje ruža po prostorijama i krevetima radi stvaranje romantične atmosfere kao iz scene u filmu American Beauty vodi svoje poreklo iz antike i takođe se pripisuje Kleopatri.

Ruže su visoko cenjene i zbog svoje lekovitosti. Imale su svoju primenu u medicini odavnina. U jednom medicinskom tekstu iz I veka nove ere (De Materia Medica od Pedaniusa Dioskorida), piše da se kultivisana ruža pripremana na različite načine koristila za lečenje bolnih očiju i ušiju, rane, dijareje i razne drugih tegoba kao i u kozmetici.

Nije bilo svojstveno samo začaranim magarcima da ih jedu, već su ruže korišćene često u rimskoj kuhinji. Latice muskatne i Damask ruže su dodavane u jela, salate i dezerte kao na primer rimski dezert u vidu umaka od ruža sa pecivom.

Rimljani su prilikom svih važnih dešavanja u životima, od svadbenih preko raznih verskih, državnih i privatnih slavlja do sahrana koristili ruže. Na proslavama venčanja, mladenci su kićeni venčićima od ruža, uz njihovu upotrebu u svim ostalim cvetnih dekoracijama. Prilikom sahrana, polagali su ruže na grob i u mauzoleje bogatijih građana.

Ružino ulje su prilikom pogreba koristili Stari Grci za premazivanje pokojnika, kao i u nekim drugim starim civilizacijama. Homer je u VIII veku zabeležio u epu Ilijada da je Afrodita ružinim uljem mazala telo trojanskog heroja Hektora, nakon što ga je ubio Ahil i vukao dvokolicama oko grada. Ruže su stavljene uz pokojnike kod Rimljana, kao i danas što se nose na pogrebima.

Postojala je velika potražnja za ružama, samim tim je i uzgoj ruža bio veoma razvijen. Oblast oko Napolju, Preneste i Kampanija su bili čuveni po proizvodnji ruža.

Ruže u svetkovinama

Ruže su slavljene prilikom raznim svetkovina, javne i privatne prirode. Dovođene su u vezu sa temama života i smrti, često korišćene kao simbol i zaštitni znak tajnih organizacija tokom prošlosti kao što su kasniji Rozikrucijanci.

U periodu Rimskog carstva priređivao se festival posvećen ružama poznat kao Rozalija ili Rozarija (Rosalia). Svetkovina se održavala najčešće u maju ili junu, u vreme cvetanja.  Tokom svetkovine učesnici, ženski i muški su nosili ruže i ukrašavali se njima kao i javne prostore gde se održavale svečanosti. Svetkovinu su Rimljani prvobitno priređivali u čast svojih mrtvih u kojoj su ruže imale veliku ulogu kao simbol života i ponovnog rođenja. Rozalija je bila jedan od festivala koji su slavili proleće i nov život uz pratnju cveća koje simbolizuje buđenje prirode i novi život.

Na ostrvu Samos je takođe proslavljana svetkovina u slavu ruža dvaput godišnje, verovatno u vreme cvetanja Damask ruže koja ponavlja cvetanje u jesen.

 mozaik
Mozaik koji prikazuje pletenje venca od ruža, IV vek pre nove ere, Sicilija, Villa Romana del Casale

Rimljani su takođe zaslužni za termin sub rosa koji se koristi i danas kad je u pitanju nešto poverljivo. Oni su u prostoriji gde bi se održavao sastanak poverljive prirode okačili ruže iznad glava na lustere ili na plafon što bi značilo da ono što se dogovori ili priča ispod ruže ne sme da ide dalje.

Priča tek počinje

Stari narodi su veoma cenili lepotu i miris ruže znajući kakav uticaj ima na duh i telo. Već u antici je nazivana kraljicom cveća i najlepšom. Pisali su o njoj, slikali je i sadili u baštama širom antičkog sveta. Nalazimo je u grčkim mitova i romantičnim priča kao i u receptima kuvara i medicinskih dela. Davali su joj spiritualna značenja i slavili je. Cvet koji svojim šarmom i elegancijom menja značenja koje mu ljudi vremenom prepisuju i zavodi iznova.

Pomislili bismo da je sve rečeno, ali nove uzbudljive priče tek počinju sa vekovima koji su usledili…

Ruža.

Pogledajte je još jednom kad prođete ovih dana kraj nje i uživajte u njenom mirisu. Verujem da ima nevidljivi osmeh Mona Lize koji kao da kaže ,,Odavno sam ja tu, ne znate vi ništa…”

P.S. Progovara iz mene Igra prestola :):):)

P.P.S. U sledećem tekstu istorije iz ugla ruže, biće srednji vek i renesansa.

Tekstovi slične tematike, istorija jednog cveta, imate o narcisu ovde https://floradela.com/narcis-istorija-jednog-cveta/ i o lalama u Evropi XVI veka u ovom tekstu https://floradela.com/istorija-lala-osvajanje-evrope-xvi-vek/

Hvala na čitanju, dragi moji cvetni prijatelji!

 

 

 

 

 

4 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!