Lale Istorija
Cvetna istorija

Istorija lala: Kako je lala osvajala Evropu u XVI veku uz Karola Klusijusa & društvo

Proleće je u punom jeku. April je mesec, dani su sada sve duži i topliji i lale cvetaju svuda. Sredinom svakog proleća nastupa Doba lala. Lala je cvet koji ima jednu od najzanimljivih istorija, punih epizoda sa dramatičnim obrtima od Osmanskog carstva do Zapadne Evrope. U Evropu je stigla nešto kasnije, sredinom XVI veka i odmah je opčinila sve. Ovo je priča o prvim evropskim lalama i ljudima koji su zaslužni za njih.

Početkom XVI veka u Evropi se javlja porast interesovanja za botaniku i baštovanstvo. Uticaj na ovakav razvoj imala je  pojava Renesanse kao i donošenje i proučavanje nepoznatih biljaka iz Novog sveta. Naučnici kao i pripadnici viših društvenih slojeva, strastveno su se bavili proučavanjem, sakupljanjem biljaka i baštovanstvom. Razvojem nauke polako  počinju da se sistematizuju znanja. Biljke se uzgajaju, opisuju, crtaju, objavljuju se knjige, otvaraju prve botaničke bašte i stvaraju stručnjaci.

Baš u to vreme pojavljuje se jedan novi cvet sa Istoka sa prostora današnje Turske u Evropu. Lala. Cvet koji će zavesti sve koji ga budu videli i koji će kasnije dovesti do pomame u Holandiji (ipak manjih razmera nego što se mislilo). Postaće jedan od najvoljenijih i najtraženijih cvetova.

Pojava prvih lala u Evropi, Ožier de Buzbek i bašta carskog savetnika

Lale su do sredine XVI veka bile nepoznate u Zapadnoj i Severnoj Evropi. Cvet je poreklom iz Zapadne i Centralne Azije i Južne Evrope. Odavno je poznat na prostoru Azije i zabeležen u raznim istorijskim izvorima. U Persiji su lale od srednjeg veka uzgajane u vrtovima i opevane od strane njihovih pesnika kao i širom Osmanskog carstva. Sa prostora Turske su i stigle prve lale u Evropu.

Postoji mogućnost da se lala pojavila i pre druge polovine XVI veka u Evropi, ali da nije zabeležena nigde, ni u pisanim ni u materijalnim izvorima. Ličnost koja je sebi pripisivala čast da je prva predstavila lale Evropi bio je Ožijer Žizelin de Buzbek (Ogier Ghiselin de Busbecq 1522-1591), ambasador habzburškog cara Ferdinanda na dvoru sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566) u Istanbulu. Pre njega, lale se ne pojavljuju ni u jednoj knjizi, ni na jednoj evropskoj slici, crtežima, cvetnim ivicama knjiga niti u beleškama botanista. Jedna od prijatnijih diplomatskih dužnosti ambasadora je bila upravo nabavka i slanje novih cvetnih vrsta svojim vladarima iz zemlje u kojoj se boravi.

Lala
Lale iz moje bašte ovog proleća

U vreme kada je Buzbek bio na ambasadorskom položaju na Sulejmanovom dvoru, u Osmanskom carstvu i naročito u Istanbulu lale su bile omiljen i veoma cenjen cvet.  Uzgoj lala je još tada bio vrlo razvijen u carstvu tako da su se mogle videti na raznim mestima. Buzbeku je pripisano i da je prvi uveo naziv za lale, tulipam. Turci lale nazivaju lale, po persijskom nazivu odakle su one poreklom, iz Irana. Buzbek je izgled cveta povezao sa izgledom turskih turbana (na turskom tulband/dulbend) pa je uneo malu zbrku u vezi sa nazivom cveta u svojim pismima iz Turske koje je pisao po sećanju (kako je ustanovljeno kasnije). Jednom prilikom Buzbek je pitao svog prevodioca, pokazujući na nepoznat cvet zakačen za nečiji turban, kako se zove. Prevodilac je mislio da Buzbek pokazuje na turban pa mu je rekao naziv za njega, a ne za cvet. U svakom slučaju, ubrzo je u većini Evrope usvojen naziv tulip. Ovde, kod nas, u upotrebi je turski naziv lale zbog poznatih istorijskih dešavanja i prisutnosti Turaka na ovim prostorima.

Buzbek je lukovice lala, tj. tulipana slao caru Ferdinandu I za carske botaničke bašte u Beču i Pragu. Slao je takođe i u Veneciju pošiljke sa lukovicama i semenom lala.

Ipak, u vreme kad je Buzbek stigao u Istanbul prve lale su već našle put do jedne bašte na prostoru današnje Nemačke. Botanista Konrad Gesner je prvi zabeležio da je video lale koje su procvetale u Evropi aprila 1559. godine u bogatom Augzburgu. Te prve zabeležene lale našle su se u raskošnoj bašti savetnika Johanisa Hajnriha Hervarta. Bile su crvene boje, uzgojene iz semena poreklom iz Istanbula ili Kapadokije (Mala Azija). Ne zna se odakle je stiglo to seme, da li preko Beča ili Antverpa. Lalama iz semena je potrebno bar pet godina da procvetaju. Ovo su po svemu sudeći bile prve lale koje su procvetale u jednoj evropskoj bašti. Nazvane su Tulipa turcarum.

Pjer Belon i crveni ljiljani

Uz Buzbeka i nepoznatog snabdevača bašte u Augzburgu, postoji još jedan kandidat za počasno prvo mesto onoga kome dugujemo zahvalnost za pojavu prvih lukovica u Evropi. U pitanju je Pjer Belon, francuski istraživač (1517-1564), Buzbekov savremenik, koji je putovao po Levantu tri godine tokom 1540tih godina sakupljajući seme, sadnice i lukovice cveća i drveća za svoju baštu. Opise svojih putovanja je objavio u knjizi 1553.godine (godinu dana pre nego što je Buzbek preuzeo funkciju ambasadora u Istanbulu).

Knjiga je postigla veliki uspeh, štampana je ponovo nekoliko puta u Parizu i Antverpu odmah nakon prvog štampanja. Belon je u knjizi opisao i floru zemalja kroz koje je putovao, između ostalog cveća pisao je i o nepoznatim lils rouges, crvenim ljiljanima, odnosno lalama. Crvene lale su bile najrasprostranjenije, kao i danas u našim baštama.  Zabeležio je da se u turskom carstvu lale nalaze svuda, ne samo u baštama i prirodi već i na keramici, zidovima, odeći, u pesmama, kao i na turbanima gde se nosi po jedan cvet.

Jesti ili ne, pitanje je bilo tad

Nekoliko godina kasnije, 1562. godine, jedan brod iz Istanbula je prevozio robu za trgovca u Antverpenu u severnoj Belgiji. Trgovac je uz naručene skupocene materijale iz Istanbula dobio na poklon nekoliko lukovica. Pomislio je da je to jedna vrsta luka, kod kuće je par njih propržio, prelio uljem i malo vinskim sirćetom radi boljeg ukusa i jeo.  Izgleda da je samo malo probao i da ukus nije ostavio neki prijatan utisak na njega. Srećom je odlučio da ostatak tih lukovica posadi u bašti uz ostalo povrće. Jednog dana, našao se tu još jedan trgovac, prijatelj onog prvog, po imenu Džordž (Joris) Ru iz Mehlina koji je bio i baštovanski znalac pa je prepoznao kakav je to luk i uspeo da spase par lukovica lala.

Poznato je više slučajeva isprobavanja lukovica lala, uz razne eksperimente kao na primer da se lukovica ušećeri i upotrebljava kao afrodizijak. Ipak, uvideli su da joj je pravo mesto u bašti.

Karol Klusijus i širenje lala Evropom

Jedan od onih koji su probali da jedu lukovice lala i koji je zabeležio priču iznad o prvim lukovicama lala koje su stigle na Zapadnu Evropu, bio je Karol Klusijus.  Karol Klusijus je značajno ime u evropskoj istoriji lala i među prvima, uz Buzbeka i Belona, koji su ih nabavili. Bio je veoma zainteresovan za lukovičasto cveće i pribavio je i proširio nove cvetne vrste uz lale i carske krune, irise, zumbule, anemone i ljiljane. Njegovim zalaganjem i ljubavlju prema cveću izmenjene su i obogaćene renesansne evropske bašte lukovičastim cvećem.

Karol Klusijus (Carolus Clusius (1526-1609), čije je pravo ime bilo Šarl del Eklus,  čuveni je flamanski botanista iz XVI veka. Klusijus je ličnost koja najbolje ilustruje istorijsku priču o pojavljivanju lala u Evropi, njihovom širenju i opčinjenosti ovim cvetom.

Istorija lala Karol Klusijus
Karol Klusijus

Rođen je u gradiću Arasu, mestu koje je nekad pripadalo Nizozemskoj, danas je na severu Francuske. Studirao je pravo, potom malo teologiju i filozofiju kao i medicinu po Francuskoj i današnjoj Nemačkoj, tada Habzburškom carstvu. Zainteresovao se još na studijima za proučavanje biljaka.

Klusijus je prvi poslovni angažman imao 1560tih, radeći za poznatu bankarsku porodicu Fuger kao tutor sina Antona Fugera. Uz ulogu tutora koja mu je poverena, radio je i kao njihov agent, između ostalog za prikupljanje biljaka na ekspedicijama u Španiji. Španija je tada bila zlatan rudnik u smislu novih i retkih biljnih vrsta koje su donošene iz Novog sveta.

Klusijusove lale od Beča do Lajdena

Početkom 70tih XVI veka Klusijus je postao upravitelj carske medicinske bašte u Beču, prestonici Habzburške imperije. Angažovao ga je car Maksimilijan II (1564-1576), posredstvom Klusijusovog prijatelja Ožijera de Buzbeka. Klusijus je sa Buzbekom pre toga uspostavio prijateljske odnose i prepisku. Buzbek, sam veoma zainteresovan za baštovanstvo, iz Turskog carstva i sa sultanovog dvora je slao seme i lukovice cveća carskoj bašti u Beču i Klusijusu. Među tim lukovicama su se našle i lukovica i seme lala. U to vreme je trgovina između Osmanskog i Habzburškog carstva uveliko cvetala.

Karol Klusijus je kratko radio na poziciji u carskoj bašti pošto je car Maksimilijan umro tri godine posle i sa novim carem Rudolfom II mu je prestao anganžman. Živeo je u Beču do kraja 1580tih, preselio se potom na kratko u Frankfurt na Majni gde je bio savetnik Vilhelma IV od Hesea u vezi sa tamošnjom botaničkom baštom. Ubrzo, početkom 90tih godina na poziv prijatelja s kojim se dopisivao, Joest Lipsa, došao je u Lajden (Holandija) gde je postao profesor na univerzitetu i prvi direktor (Horti Praefectus) novoosnovane univerzitetske botaničke bašte, Hortus Academicus. Lukovice koje je uzgajao u prethodnim baštama gde je živeo je naravno nosio umotane u torbi uvek sa sobom pa ih je zasadio i u toj bašti. U Lajdenu je počeo da uzgaja lale na višem nivou, postavivši time temelj budućoj industriji uzgoja lala u Holandiji.

Botanička bašta u Lajdenu sa uzgojem lala u začetku

U vreme kad je Klusijus stigao u Lajden, neko je već gajio lale tamo u svojoj bašti. Bile su to one lale čije je lukovice spasao trgovac Džordž Ru i poklonio ih jednom baštovanskom zaljubljeniku po imenu Džon Hogeland. U Amsterdamu je takođe u tom trenutko već bilo prvih lala u bašti jednog apotekara gde su izazvale veliko divljenje.

Klusijus je često putovao po Evropi, u potrazi za novim biljkama i znanjima. Bio je veoma uticajan i poštovan u naučnim krugovima kao botanista i stručnjak za nove biljke kao što su npr. lale i krompir.

Svojim prijatelji ljubiteljima cveća slao je često seme i lukovice cveća, naročito lala. Razvio je i održavao čitav krug ljubitelja biljaka po Evropi koji su se sretali, razmenjivali novosti i iskustva uz slanje raznih biljnih pošiljki uz pisma.  Odigrao je ključnu ulogu u širenje lala Evropom.

Klusijusova baštovanska prijateljstva

Klusijus je imao veliki broj prijatelja, muških i ženskih, sa kojima se dugo dopisivao. Ovo nam je poznato na osnovu njegove sačuvane korespodencije. Održavao je čitavog života široku internacionalnu prepisku i govorio sedam jezika. Njegovi prijatelji, bar ovi sa koji se dopisivao, bili su akademici, hortikulturalisti i kolekcionari biljaka. Zanimljivo je da se samo sa prijateljicama se dopisivao u formi vernakulara, specifična vrsta jezika tada u svakodnevnoj upotrebi od strane posebne populacije (slično nekom žargonskom jeziku, ako sam shvatila dobro). Sve u pristojnom tonu, kažu oni koji su čitali, valjda im je zanimljivije tajnim pismom da se dopisuju.

Prijatelji sa kojima je bio u kontaku su bili iz raznih delova sveta, dok su prijateljice samo sa prostora Habzburškog carstva, najčešće južna Nizozemska i Austrija (moram dodati da je tada, u XVI veku Habzburško carstvo bilo veliko i zauzimalo veliki deo centralne Evrope sa Španijom i njenim kolonijama preokeanskim kao i današnju Belgiju i Holandiju (Holandija je u to vreme proglasila nezavisnost). Jedna od Klusijusovih najbližih prijateljica sa kojima se dopisivao i družio tokom čitavog života je bila princeza Mari de Brimo, takođe botanista i hortikulturalist. Ona se preselila u Lajden, u kući do univerziteta, par godina pre nego što je on tamo došao i preporučila ga za to mesto na univerzitetu. Mari de Brimo je takođe oko sebe imala okupljenu mrežu ljudi, naročito ženskih prijateljica, sličnih interesovanja.

lala Krispin de Pase
Lale u Hortus Floridus Krispina de Pasea Mlađeg iz 1614.godine

Sa pismima Klusijus je slao i lukovice lala i na taj način ih širio Evropom. Prijatelji i poznanici zainteresovani za cveće koji su ga posećivali u Lajdenu su takođe dobijali po par lukovica na poklon i nosili ih nazad u svoje zemlje gde su uzgajane po prvi put.

Jedan od Klusijusovih bliskih prijatelja bio je i poznati humanista i botaničar Joakim Kamerarijus Mlađi (1534-1598), sa kojim se upoznao još dok su bili studenti u Virtembergu. Dopisivali su se preko trideset godina, sačuvano je skoro dvesta pisama. Kamerarijus je osnovao Botaničku baštu u Frankfurtu, uzgajao je i lale uglavnom od lukovica koje mu je Klusijus slao godinama.

Većinu novog cveća Klusijus je dobijao iz Osmanskog carstva. Lukovice mu je često slao i turski paša iz Budima. Dopisivao se i sa baštovanskim stručnjacima iz Engleske i putovao je dvaput tamo. Prilikom svojih putovanja u Englesku, upoznao se sa pesnikom Filipom Sidnijem i čuvenim moreplovcem i gusarem Sir Frensisom Drejkom (miljenikom kraljice Elizabete I) . Zabeleženo je 1582. godine da se u Engleskoj prethodnih par godina pojavio novi cvet po imenu lala preko Beča, poreklom iz Konstantinopolja ,, zahvaljujući velikom čoveku po imenu Karol Klusijus”. Jedan od prvih koji su u Engleskoj uzgajali lale bio je apotekar Džejms Geret iz Londona, čija bašta je bila okupljalište zajednice ljubitelja cveća. Mnogi od ovih ljubitelja i stručnjaka su bili Flamanci i hugenoti doseljeni iz Zapadne Evrope. Moguće da je Klusijus doneo Geretu prve lukovice ili seme tokom svojih boravaka kod njega tokom 70tih i 80tih godina XVI veka.

Ljubitelji cveća i entuzijasti su tako razmenjivali cveće i slali jedni drugima kad god bi imali nešto novo i zanimljivo.

Ljubav prema lalama od bašti do knjiga i umetnosti

Sa prvim cvetanjem u evropskim baštama, lale se počinju pojavljivati i po knjigama i na slikama u univerzitetskim centrima i bogatim renesansnim gradovima.

Prvi koji je opisao lale u knjizi bio je Konrad Gesner (1516-1565), doktor i botanista iz Ciriha. Gesner je takođe objavio i prvu ilustraciju lala u Evropi. Nakon toga, lale se sve češće pojavljuju u knjigama i na ilustracijama kako se polako šire i uzgajaju po baštama uz zbrku sa raznim nazivima cveta.

Lala Konrad Gesner
Ilustracija lale Konrada Gesnera iz 1561. godine

Još jedna zanimljiva i značajna ličnost evropske baštovanske istorije XVI veka, Matijas Lobelijus (Matthias de L’Obel ili Lobelius 1538-1616), bio je jedan od prvih koji su pisali i objavljivali o lalama. U jednoj svojoj knjizi je opisao 37 lala tada njemu poznatih u Evropi.

Jedan od prijatelja Karola Klusijusa, dvorski slikar i ilustrator habzburškog cara Rudolfa II, Joris Hoefnagel (1542-1600), slikao je u okviru svog raznovrsnog opusa i lale uz prateće gusenice i leptire. Hoefnagel je takođe bio Flamanac kao Klusijus i Lobelijus. Lobelijus je zabeležio da su Flamanci još tokom srednjeg veka bili veoma zainteresovani za biljke, naročito od vremena krstaških ratova. Tvrdi da su oni bili prvi koji su doneli biljke sa sobom sa Levanta i da flamanske bašte sadrže najveću kolekciju retkih biljaka nego bilo gde drugde u Evropi. U ovo vreme, druga polovina XVI veka, poznati su bili brojni kolekcionari i uzgajivači cveća flamanskog porekla, naročito uzgajivači lala u Flandriji koje je Lobelijus poimenice naveo i poznavao.

***

Interesovanje za botaniku i same lale se širilo Evropom od Beča preko Nemačke do Flandrije i Engleske. Pisma i pošiljke su kružili ovim putevima među ljubiteljima u vidu velike međunarodne mreže.

Lala kad je jednom stigla u Evropu, brzo se proširila po baštama onih koji su mogli da je priušte sebi ili imali prijatelje kao što je Klusijus. Lale su smatrane retkošću i pravim blagom tada, pokazivane su sa velikim ponosom kao statusni simboli. Najprestižniji cvet koji ste mogli u tom trenutku da posedujete u bašti. Čisto zadovoljstvo.

lala-istorija
Michiel van Miervelt, Dupli portret supružnika sa lalom i lukovicom lale, 1609. godine

Lale su počele da dobijaju sve više na ceni, komercijalni uzgoj je bio u začetku i sve su učestalije bile i krađe. Klusijusove bašte u Beču, Frankfurtu i Lajdenu su redovno bile na meti pljačkaša lukovica. Jedne godine, u njegovoj bašti u Beču su ukradene retke i dragocene lukovice, a sluga koji je to obavio je nestao. Sledećeg proleća pojavile su u cvetu u bašti jedne ugledne bečke plemkinje. Ona je poricala da ih je kupila od Klusijusovog odbeglog sluge.

Pojavljivala se sve više u baštama širom Evrope, a tako i u botaničkoj literaturi. Uskoro je cvetala svuda, od ilustracija u knjigama, na umetničkim slikama, odeći, zidnim ukrasima preko finansijskih ulaganja do romana Aleksandra Dime. O ovome nekom drugom prilikom.

Uživajte u pogledu na lale ovih dana dok su u cvetu.

Krispin de Pase
Krispin de Pase Mlađi, ilustracija bašte u proleće u njegovom florilegijumu Hortus Floridus, 1614. Vidite lale u centru sa obe strane.

Lala preporuke i zaključak

O sadnji lukovica lala i drugog lukovičastog cveća na jesen sam pisala u dva teksta, za bašte ovde https://floradela.com/vodic-za-sadnju-jesenjih-lukovica/ i saksije ovde https://floradela.com/sadnja-lukovica-u-saksije-po-slojevima/

U jednom mestu u blizini Amsterdama u Holandiji, kao vodećoj zemlji danas po proizvodnji lala, nalazi se muzej živog nasleđa koje čuva istorijske lukovice lala i drugih jesenjih lukovica, Hortus Bulborum. Ovih dana su tamo u cvetu sačuvane istorijske lale kao nekad pre tri ili četiri veka kad su ih Klusijus i drugi zaljubljenici razmnožavali i poklanjali širom Evrope. Tekst o ovom interesantnom mestu možete pročitati u tekstu ovde https://floradela.com/hortus-bulborum-cvetno-naslede-holandije/

Par preporuka za čitanje:

I za kraj, da zaključim. Prvo, u XVI veku je očito dobro bilo biti Klusijusov prijatelj ili prijatelj prijatelja, a ako ste žensko još veći plus ako znate vernakular žargon. Drugo, opasni ovi Flamanci, imam ih na tragu od ranije. Treće, možda se pojavi neki novi izvor o prvim, ali stvarno prvim, lalama, Buzbeka bi to pomalo uzrujalo, verujem :).

Dragi moji, hvala na čitanju i uživajte u proleću!

 

3 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!